Jucer sam konacno sjela, sama sa sobom, kako obicno cinim, kada se nadjem u dilemi, kada trebam da rijesim, ili rjesavam neki ozbiljan problem.
Nikada nisam vjerovala, nisam mogla ni naslutiti da ces mi bas ti biti to, problem, prevarant, laskavac, a zapravo kukavica i slabic. Vracam film, a najradije ne bih, million oprecnih informacija u mojoj glavi, pritisak strasan stvara glavobolju. Ali ni ta glavobolja nije bila toliko strasna, iako je nosim danima, desecima dana.
Strasna je bol izdaje, bol koju nisam mogla shvatiti, bol koju nisam mogla zamisliti, pogotovo ne od njega, mog oficira sa osmijehom andjela, Ispostavilo se, i dusom djavola.
Upoznali smo se klasicno, kao i vecina ljudi kojima nedostaje ono nesto, ono sto nemaju, za cim ceznu, ljubav, razumijevanje, sitne paznje i njeznosti…
Razliciti gradovi, cesti susreti, beskrajni razgovori, jutarnja budjenja, poruke prepune njeznosti, ljubavi, brizne i njezne. I bila sam njegova, sva, u potpunosti i prije nego sto sam shvatila sta m