Nedelja, Februar 05, 2017
POEZIJA ISTINE I SNOVA
Goruca tajna... Jedna ili nijedna. I pismo, na sastanku ili rastanku. Svitalo je u sobi. I neka bolna sjena usuljala se u kutu jedne zjene.
Sada bih htjela biti Ti, tvoj pogled praznine, tvoji pokusaji rjesenja i tvoja nemoc istine. Mogla bih ispricati stotine prica o Tebi, ali cemu sve to kada si nijem, nijem za svaku snagu mog pokusaja. N eka... pusti sve neka tece kao do sada.
I neka nam glasovi ostanu nijemi. Neka nase pustinje tumaraju uzavrelim pijeskom. Pusti, neka jutra tisine prebolim sama, neka soneti davnina pokrenu morske vale...
Volim te. Ipak te volim... tajno, u smiraju kratkotrajnog. Dok vrelina pijeska ispusta zrnca na hladnoci mojih prstiju. Ti si jedino svjetlo u tami. Zato i pisem ove redove uspomena. U sadasnjosti, u magli... To je samo vjetar i plavi poljubac... Za tebe.
Sjecaj se. Cesta nas vodi tamo gdje smo mastali, tamo gdje smo iscrtavali znakove u buducnosti. Sada ih nema. Izbrisani su suzama, ali... sjecaj se. Citaj ove redove. I izmedju njih. Za Tebe su pisani...
Pokusaj pronaci novu zelju. Za mene ljubavi nije bilo. Sama sam lutala dracom svojih snova. Sama pisala romane. Mozda jednom i shvatis zasto su suze prolivene uzalud. I zasto trazim nit istine u nekom drugom oku...